Hokej

Valerij Harlamov: hokejaška karijera od CSKA do Serije stoljeća

Article Image

Moskovski napadač koji je promijenio sliku sovjetskog hokeja

Valerij Harlamov rođen je 14. januara 1948. u Moskvi, tada u Ruskoj SFSR. Kada se govori o njegovoj hokejaškoj karijeri, obično se prvo spomene Serija stoljeća 1972. Ipak, ono što je Kanađane te jeseni zateklo nespremne počelo je gotovo četiri godine ranije, u klupskoj svlačionici CSKA Moskva.

Prema dostupnim biografskim izvorima, za armijski klub igrao je od 1967. do 1981, a za reprezentaciju SSSR-a od 1969. do 1980. Nije bio samo golgeter. Sovjetski hokej je preko njega pokazao da brzina klizanja i tehnika mogu odlučivati utakmice jednako kao snaga i fizički kontakt.

Linija Mihajlov–Petrov–Harlamov: kako je nastao trio

Trener Anatolij Tarasov u CSKA je gradio igru zasnovanu na kretanju i kombinacijama. Najpoznatiji plod tog pristupa bila je napadačka linija koju su činili Vladimir Petrov kao centar, Boris Mihajlov na desnom i Harlamov na lijevom krilu.

Prema izvorima koje navodi en.wikipedia.org, njih trojica prvi put su zajedno odigrali u oktobru 1968. Sezonu 1968–69. Harlamov je završio s 37 golova i 12 asistencija u 42 utakmice. Taj podatak je smisleno čitati kao orijentir, a ne kao nepobitnu činjenicu, jer se statistike iz tog perioda u različitim bazama ponekad razlikuju. Slično je s kasnijim sezonama. Za 1971. kalendarsku godinu navodi se 39 ili 40 golova, a za sezonu 1971–72. 24 ili 26.

Podjela uloga bila je razumljiva i bez detaljne taktičke analize:

  • Petrov je kao centar povezivao igru i vodio napad kroz sredinu leda.
  • Mihajlov je s desne strane donosio snagu i upornost u borbi oko gola.
  • Harlamov je s lijeve strane unosio brzinu, nagle promjene smjera i tehničku sigurnost s pakom.

Takvu podjelu ne treba shvatiti kao strogu šemu. Sva trojica su se često razmjenjivala i mijenjala položaje. Upravo ta uigranost učinila je liniju teškom za čitanje protivničkim odbranama.

Prije Kanade: reprezentativni staž i prva velika ispitivanja

Do 1972. Harlamov je već bio standardni reprezentativac i nosilac igre CSKA. Za SSSR je nastupao na najvažnijim turnirima tog doba. Olimpijske igre u Sapporu 1972. donijele su prvo od njegova dva olimpijska zlata, a drugo je stiglo u Innsbrucku 1976. Treći olimpijski turnir, 1980. u Lake Placidu, završio je srebrom.

Za sovjetski hokej taj je period bio dvosmjeran. Na amaterskim turnirima ekipa je imala jasnu prednost, ali profesionalci iz NHL-a bili su izvan tih takmičenja. Nije postojao pouzdan način da se provjeri kako bi se sovjetska generacija s Harlamovom, Petrovim i Mihajlovim snašla protiv najboljih Kanađana.

Odgovor je stigao u septembru 1972, kada su se dvije škole hokeja prvi put susrele u seriji od osam utakmica. Prema Olympediji, Harlamov je u njoj upisao nastupe u sedam utakmica i tri gola. Tek kada se te utakmice sagledaju pojedinačno, vidi se koliko je njegova igra tada zapravo značila.

Article Image

Serija stoljeća 1972: osam utakmica pod lupom

Serija je počela 2. septembra u Montrealu. Sovjetski tim, koji su mnogi smatrali amaterskim, pobijedio je 7:3, a Harlamov se u izvještajima te večeri redovno spominje među najuočljivijim igračima. Kanada je odgovorila pobjedom u Torontu, treća utakmica u Winnipegu završila je neriješeno, a u Vancouveru je SSSR slavio 5:3. Nakon četiri utakmice u Kanadi bilans je bio povoljniji za goste: dvije pobjede, jedna pobjeda domaćina i jedan remi.

Završnica u Moskvi okrenula je tok serije. Kanada je dobila šestu i sedmu utakmicu, a u osmoj, 28. septembra, pobijedila 6:5 pogotkom Paula Hendersona u posljednjim minutama. Ukupan rezultat bio je 4 pobjede Kanade, 3 SSSR-a i jedan remi.

Povreda u šestoj utakmici

Harlamovljevo ime u priči o Seriji često se vezuje i uz povredu gležnja koju je zadobio u šestoj utakmici. Izvori se slažu da je sljedeću utakmicu propustio i da se vratio u osmoj. Okolnosti same povrede tumače se različito, a ovdje se ograničavamo na ono što je provjerljivo: nastupio je u sedam od osam susreta i uz tri gola ostao jedan od ključnih igrača sovjetske ekipe.

Olimpijske igre i svjetska prvenstva: konstanta u deceniji dominacije

Serija je otvorila vrata međunarodnom priznanju, ali sovjetski hokej se i dalje mjerio na službenim turnirima. Harlamov je s reprezentacijom osvojio olimpijsko zlato u Sapporu 1972. i Innsbrucku 1976, a 1980. u Lake Placidu srebro. Taj turnir ostao je upamćen po porazu SSSR-a od SAD-a u takozvanom „Čudu na ledu“, nakon kojeg je zlato otišlo Amerikancima.

Na svjetskim prvenstvima njegov učinak dobro oslikava kontinuitet. Biografije mu pripisuju osam titula svjetskog prvaka, uz napomenu da se u tom zbiru olimpijski turniri tada priznavali i kao svjetska prvenstva. Zbog toga se brojke u različitim izvorima mogu razlikovati, pa ih je pametno provjeriti u bazi Međunarodne hokejaške federacije prije citiranja.

  • Olimpijski turniri: dva zlata (1972, 1976) i jedno srebro (1980).
  • Reprezentativni staž: od 1969. do 1980.
  • Klupski staž: CSKA Moskva, od 1967. do 1981.

Smrt 1981. i mjesto u istoriji hokeja

Harlamov je poginuo 27. augusta 1981. u saobraćajnoj nesreći na putu između Moskve i Sankt Peterburga, tada Lenjingrada. U istoj nesreći stradala je i njegova supruga Irina. Imao je 33 godine. Pouzdano se zna samo da je riječ o saobraćajnoj nesreći, dok su kasnije priče o uzrocima ostale na nivou nagađanja i nisu potkrijepljene dokumentima, pa se u ozbiljnom tekstu ne mogu iznositi kao činjenice.

Ono što se može potvrditi jeste kasnije priznanje. Uvršten je u Kuću slavnih Međunarodne hokejaške federacije, a Kuća slavnih hokeja u Torontu primila ga je posthumno 2005. Njegovo ime nosi i trofej koji se dodjeljuje najboljem ruskom igraču u NHL-u. Ta sjećanja najbolje pokazuju zašto ga i danas pamte kao jednog od simbola zlatne generacije sovjetskog hokeja.

Naslijeđe koje se ne mjeri samo golovima

Harlamovljeva karijera ima jasan luk. Od prvih nastupa za CSKA Moskva 1967. preko linije s Petrovim i Mihajlovim, Serije stoljeća 1972. i olimpijskih turnira u Sapporu, Innsbrucku i Lake Placidu, do prerane pogibije 1981. Sve to stalo je u nepune dvije decenije, a utisak koji je ostavio traje mnogo duže.

Brojke su pritom samo okvir. Pouzdano je da je nosio dres CSKA do 1981. i reprezentacije SSSR-a do 1980, da je osvojio dva olimpijska zlata i jedno srebro i da je u Seriji 1972. nastupio u sedam utakmica i postigao tri gola. Preostalo je ono što se teško iskazuje statistikom: način na koji je klizao, mijenjao smjer i pak držao kao da mu je prirodni nastavak štapa. Zato se i danas, kad se govori o najboljim napadačima koje je hokej poznavao, njegovo ime spominje bez potrebe za dodatnim objašnjenjem.

Ko želi dublje provjeriti pojedinačne sezone i podatke, može krenuti od biografskog pregleda Valerija Harlamova, uz poređenje s bazama Međunarodne hokejaške federacije. Upravo u toj pažnji prema provjerljivom leži najpošteniji način da se sjećanje na jednog od najvećih sačuva.